U mjesecu u kojem obilježavamo Dan žena, u kutinskoj Knjižnici i čitaonici održana je promocija zbornika „Spisateljice biraju“. Urednica zbornika, ali i jedna od spisateljica, poznata je književnica Julijana Matanović, uvijek rado viđena gošća u Kutini.
Na susretu spisateljica u Kutini govorila je o ideji nastanka zbornika, ali i o važnosti žena u hrvatskoj književnosti. Uz Julijanu gošće knjižnice bile su i Vanda Petanjek, Nada Mihaljević, Iva Mirčić te Katarina Budić.
Dio je to ekipe od 24 žene koje su autorice tekstova u zborniku u kojem su iznijele svoje viđenje likova i situacija o kojima su pisale. „Posebno smo ponosni što je jedna od 24 spisateljice i naša Katarina Budić, dugogodišnja kolegica knjižničarka“ istaknula je tom prilikom ravnateljica Knjižnice Suzana Pomper. Divna večer ispunjena smijehom i emocijama završena je razgovorom o posljednjoj knjizi Julijane Matanović “Stoji ti put” i svemu onome što ta knjiga znači za autoricu. Večer je upotpunila i mlada Marinela Ratkajec, učenica 4.r. OGŠ Borisa Papandopula koja je svirala gitaru.
U nastavku donosimo tekst Katarine Budić koji nudi više o ovom zanimljivom djelu:
VRIJEME ZA KNJIGU – PROZOR U SVIJET MAŠTE I ZBILJE
Anketirala: JULIJANA MATANOVIĆ
SPISATELJICE BIRAJU
„Što se događa u knjižnici kad se ugasi svjetlo?, pitanje je koje sam postavljala djeci pri upoznavanju kutinske knjižnice. Bilo je zanimljivih odgovora, a najdraži su mi razgovori o likovima koji izlaze iz knjiga i druže se, svađaju, vole, pa malo i mrze. Iskoristila sam to i u tekstovima za lutkarske predstave u istoj toj knjižnici. Rečenica „Ti nisi iz ove priče“ pozivala je djecu na otkrivanje koji je lik izašao iz svoje priče i približio im se u nekoj drugoj. Čitajući knjigu SPISATELJICE BIRAJU nametnulo mi se slično pitanje. Što bi bilo da likovi izađu iz okvira u koje su ih stavile spisateljice? Tko bi se s kim najviše družio? Tko bi dobio neočekivanu pomoć? Kome bi se odjednom razbistrilo pred očima? Možda sam pretjerala, ali mene je ova izvrsna knjiga potaknula i na takva razmišljanja zahvaljujući urednici i velikoj književnici Julijani Matanović koja se dosjetila okupiti spisateljice i dati im slobodu izbora najdražeg književnog lika. 24 različita teksta (priče, eseji, stručna rasprava i jedna pjesma) našli su se zajedno, a iz njih pršte rečenice; snažne, blage, vrckaste, tužne, sjetne…Poredani su abecednim redom da se izbjegnu svađe tko je važniji (čini mi se najpoštenije): Ana Karenjina (čak dvaput), Bijeli klaun, Celie, Clawdia Chauchat, Gregor Samsa, Heidi, Jan Bibijan, Junakinja iz Seigona, Jurij Andrejevič Živago, Keiko, Knez Miškin, Majka, Mali princ, Mara (milosnica), Margareta pl. Remetinec, Nemeček, Ona, Pipi Duga Čarapa, Richard, Sizif, Sonja Marmeladova, Štefica Cvek, Vasilisa Petrovna – Vasja, a o njima su pisale: Rosie Kugli, Iva Mirčić, Paula Rem, Mirna Brođanac, Blanka Will, Lilijana Radobuljac, Željka Horvat-Vukelja, Silvija Šesto, Darija Žilić, Nada Vučičić, Dina Vukelić, Danijela Crljen, Vanda Petanjek, Bojana Meandžija, Katarina Budić, Biserka Goleš Glasnović, Magdalena Mrčela, Goga Hajtić, Vjekoslava Huljić, Nada Mihaljević, Lana Derkač, Mirjam Zaninović, Julijana Matanović i Nataša Jukić. I neka još samo netko kaže da nije vrijedno čitati ili da je književnost nezanimljiva. Zamislite samo Pipi Dugu Čarapu kako drži Gregora Samsu koji se jednog jutra probudio kao golemi kukac, a Ana Karenjina i Bijeli klaun idu u potragu za bojama ili…neću vam baš sve otkriti, samo malčice jer Julijana kaže. „ …što je za nas, za one koji u književnost vjerujemo, uopće stvarni svijet. I bismo li taj stvarni mogli preživjeti da povremeno ne pobjegnemo u svijet koji nam se nudi kroz napisane rečenice.“ U ovoj knjizi nudi nam se puno različitih svjetova i velikih te naizgled manje važnih tema.“…ne moramo tragati za velikim temama, nego smo mi oni koji uobičajenu, nerijetko dosadnu svakodnevicu vlastitim pristupom književnosti pretvaramo u neobičnu.“ (Dina Vukelić–lik Keiko -Sayaka Murata: Žena iz prodavaonice mješovite robe). Sjetimo se samo ispraznih razgovora koje znamo voditi da nam prođe vrijeme ili iz straha da ne bismo otkrili svoje stvarno mišljenje i zbog njega bili spremljeni u određenu ladicu u koju ne pripadamo jer „Živimo u svijetu koji voli pobjednike, ne gubitnike. I koliko nam je teško i opasno biti vjeran sebi u svijetu koji nameće apsurdne norme i očekivanja.“ (Rosie Kugli– lik Ana Karenjina- Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina), a „Ovo vrijeme u kojem živimo vrijeme je nepravilnosti. Jer ona iskonska, moralna pravila ne poštuju se, a novoproglašena su najčešće plod birokratske nemani koja nastoji zadovoljiti formu. Ima li uopće mjesta za čovjeka? Unatoč svemu, moramo ga stvoriti“ (Nada Mihaljević– lik Richard- Jenny Erpenbeck: Nepravilni glagoli). Treba se trgnuti i učiniti nešto, „Prema konceptu tikkun olam, svatko svojim osobnim popravljanjem svijeta doprinosi općem popravljanju svijeta.“ (Paula Rem– lik Bijeli klaun- Damir Miloš: Bijeli klaun). Uvijek krećemo od obitelji odakle ponesemo u svijet vrijednosti koje nas prate cijeli život „Obitelj koja se mijenja uvijek ima pojedinca koji je temelj te promjene“. (Lilijana Radobuljac– lik Gregor Samsa- Franz Kafka: Preobražaj). Nije lako popraviti slomljeno i često se ne mogu pronaći krhotine koje nedostaju, ali „Ako sada ne vidi izlaz, je li moguće da će se on ukazati negdje na obzoru? I da samo valja tražiti i ne skretati pogled,“ (Iva Mirčić– lik Ana Karenjina). Iako nam se čini da je sve uzalud „…odveo me taj moj glavni lik daleko istovremeno me prateći na svakom koraku, u gomili ambicioznih i glasnih budala i gomilici šutljivih mudrih koji su se predali, te u raštrkanim pojedincima koji sagorijevaju poput dravske šibice ostavljajući miris do prvog propuha, a svi znamo kakav je utjecaj propuha na naš narod.“ (Silvija Šesto– lik Jan Bibijan- Elin Pelin: Jan Bibijan: nevjerojatni doživljaji jednog klinca) ipak, sjetimo se ideala kojima smo težili, zamišljali se junacima i ispraviteljima „… koji su to ideali za koje bismo ginuli ili zbog kojih bismo izvršili ubojstvo kada je gotovo sve dopušteno i jednako vrijedno.“ (Biserka Goleš Glasnović– lik Margareta Giga Barić rođ. Remetinec- Milan Begović: Giga Barićeva). Možemo li pronaći nešto što će nas uzdići iznad uzaludnosti „Više mi ništa nije jasno. Svi oko mene ustraju u svojim uzaludnim poslovima, a nisu osuđeni. I živi su.“ (Lana Derkač– lik Sizif- Albert Camus: Mit o Sizifu), ili nekoga „Možda su upravo te njegove kvalitete ono što sugovornike povremeno tjera u očaj, kada u njemu vide bolju verziju sebe, čovjeka koji je svatko od njih imao priliku postati – a nije.“ (Danijela Crljen – Knez Miškin- Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot). Izbor uvijek postoji „ I tu kreće najjača sila koja uopće postoji–ljubav“. (Mirjam Zaninović– lik Sonja Marmeladova– Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna). Ponekad je ne prepoznajemo kad je pokraj nas, a kad je nema „Od nedostatka ljubavi otupimo i više ne možemo čuti vlastiti unutarnji glas, a bez njega čujemo tuđu galamu i činimo što nam se kaže.“ (Mirna Brođanac– lik Celie – Alice Walker: Boja purpura), a „Ta velika Ljubav koju čovjek traži kao potvrdu vrijednosti postojanja dolazi jedino izazvana potragom“ (Nada Vučičić– lik Jurij Andrejevič Živago – Boris Leonidovič Pasternak: Doktor Živago). Kad nam se učini da potraga nije uspjela, da je nismo vrijedni, dogodi se trenutak koji nas podsjeti na potragu u krivom smjeru „Kasnije, mnogo godina kasnije, jer valjda uvijek netko od onih koji nam nisu najbliži, koje smo negdje putem razočarali, na njih zaboravili, a oni su uvijek tu prisutni i čuvaju nam leđa na neki čudan nevidljivi način, uvijek dakle netko od tih čeka strpljivo pa i on, kasnije puno kasnije razotkrit će joj mnoge djetinje zablude.“ (Goga Hajtić– lik Ona– Julijana Matanović: Udarac u psihu). Kakve god odluke donijeli, trebamo li ipak najprije misliti na sebe „Ne znam reći zašto se odluke donose zbog tobožnjeg mira, kad mir u nemiru ne može postojati.“(Nataša Jukić– lik Vasilisa Petrovna-Vasja- Katherine Arden: Trilogija Zimska noć) da nas ne pokopaju žive „Na mjestu gdje su zakopale ženu prije majke izvan dužnosti i izvan obećanja naziru se čvrsti ugrizi kuće. Oči im nemaju kamo“ (Vanda Petanjek– lik majka-neman – Monica Isakstuen: Bijes) ili „Uzeti sudbinu u svoje ruke poput čeznutljive djevojke s Mekonga, prihvatiti odrastanje koje se događa nakon fatalne ljubavi i početak stvaranja. To je moja priča.“ (Darija Žilić– lik Junakinja iz Seigona– Marguerite Duras: Ljubavnik). Uvijek se vraćamo na početak, bez njega ne bismo bili cijeli, onakvi kakvima smo postali i za to su nam često bila potrebna čuda „Kako stvoriti čuda ako ne izmišljaš? Čuda su djeci potrebna. Čuda su izlaz iz našeg zemaljskog dvorišta, u kojem osim cvijeća ima i smeća i svakojakih otpadaka.“ (Vjekoslava Huljić – lik Pipi Duga Čarapa- Astrid Lindgren: Pipi Duga Čarapa). Potrebni su i mali junaci „Heidi je sukus onoga iskonskoga, dječjega, autentičnoga što kuca u nutrini svakog čovjeka, ali je uglavnom zatrpano nakupinama onoga što nas mori u svakidašnjim životnim borbama“. (Željka Horvat-Vukelja– lik Heidi- Johanna Spyri: Heidi) i oni koji nikad nisu odrasli „On nije odrastao? Nije zaražen nepoznatim i nerazumljivim, nedokučivim i nepotrebnim“. (Bojana Meandžija – lik Princ- Antoine de Saint-Exupery: Mali princ) i oni koji bi uvijek bili junaci da su imali priliku odrasti „Pitam se je li Nemeček iz mađarske Pavlove ulice mogao znati koliko nam nedostaje svugdje. U ratu. U miru. U politici. U kulturi. U duši“. (Magdalena Mrčela– lik Nemeček- Ferenc Molnar: Junaci Pavlove ulice). Okružena svim tim likovima razmišljam kako je došlo vrijeme za šutnju, onu kad uroniš u sebe i vidiš se ogoljenim, a ne želiš da te i drugi takvim vide „Izdržala sam šutnju osjetivši da su joj odlutale misli. A onda je opet nastavila kao da razgovara sama sa sobom. Tako se ljudi katkad otvaraju potpunom strancu, za kojega znaju da ga nikad više neće vidjeti.“(Blanka Will– lik Clawdia- Thomas Mann: Čarobni brijeg). A ti nepoznati, kojima otvaramo stranice svog života kroz likove drugih imena postaju naši prijatelji svakim listanjem knjige u kojoj su naše priče. Iza svake priče skriva se, više ili manje, onaj koji ju je napisao. I kad dođe vrijeme odlaska i oproštaja, ne smijemo dozvoliti onome koji je priču stvorio, ovakvu odluku „Odlučila je pozdraviti se samo s likovima iz knjige, ne i iz stvarnog života“. (Julijana Matanović– lik Štefica- Dubravka Ugrešić: Štefica Cvek u raljama života). Iza ovih rečenica nastupila je tišina i tuga. Ne smijemo tako završiti. Likovi su se na trenutak uznemirili, ne žele otići, hoće još nešto reći, a i ja trebam završiti ovu preporuku. „Može li književni lik dotaknuti čitatelja i pokrenuti emocije k dobrome? Hoće li čitanje o zlu izvući zlo iz zaklona, razotkriti ga, zastrašiti i pobijediti kao u bajkama? Teško, ali ne treba klonuti ni odustati“. (Katarina Budić – lik Mara- Ivo Andrić: Mara milosnica). Ne odustajte od čitanja, za početak, a kasnije, tko zna kamo vas može odvesti. Budite znatiželjni.
Do čitanja!