„Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14).
Ove riječi Lukinog evanđelja svečano će odjekivati u božićnoj noći u svetim misama
diljem svijeta kod navještaja evanđelja – radosne vijesti. Pjesma je to anđeoske vojske koja
navješćuje rođenje Krista – Mesije – Spasitelja. On je Božja slava kako nam to govori i
proslov Ivanovog evanđelja: Jedinorođenac Očev pun milosti i istine (usp. Iv 1, 14). Jedino on
i samo on može donijeti istinski mir ljudima koji su miljenici Božji. Gdje je mir, tamo je i
Bog jer on je mir sâm. Riječi anđeoskog himna nama koji živimo u ovim danima nemira i
ratova trebaju biti smjerokaz i nadahnuće kako bismo bili tražitelji i tvoritelji mira –
mirotvorci i to u svojoj sredini, upravo gdje živimo. Često se taj mir želi postići našim
ljudskim nesavršenim sredstvima, ali početak mira samo je u slavljenju Boga i u Isusu Kristu
koji je Knez mira. Tako i prva antifona I. Večernje Božića glasi: „Uzveličao se Kralj
mironosni, za njegovim licem čezne sva zemlja.“ Da bismo došli do mira potrebno je dakle
dati slavu Bogu. Slavu Bogu mogu dati opet samo oni koji ne traže svoju slavu, ljudsku slavu
već Božju slavu. To nas dovodi do onoga što je potrebno da bismo mogli Bogu dati slavu –
do poniznosti.
„A u tom kraju bijahu pastiri…“ (Lk 2,8)
Prvi od ljudi koji su bili dostojni čuti anđeosku pjesmu i radosnu vijest o rođenju
Spasitelja bili su pastiri. Obični priprosti ljudi koji u vrijeme Kristovog rođenja nisu po
zakonu čak mogli biti ni vjerodostojni svjedoci na sudu. Bog izabire upravo njih da budu prvi
svjedoci i navjestitelji Rođenja ne zato što su bili pametniji i bolji od drugih nego zato jer su
bili ponizni. Poniznost znači staviti drugoga ispred sebe ne zbog poniženja nego zbog
milosrdne ljubavi. Bog uvijek izabire takve – „rubne ljude“ da budu njegovi svjedoci. Sve je
to poziv i nama da se stavimo pred Bogom u stav poniznosti kako bismo mogli biti njegovi
svjedoci. Povijest Crkve prepuna je poniznih svetaca koji su uspjeli na taj nači biti autentični
Božji prijatelji i graditelji Kraljevstva Božjega. Sjetimo se samo sv. Franje Asiškog, sv.
Leopolda Bogdana Mandića ili pak sv. Majke Tereze. Oni su svojim životom proslavljali
Boga i tvorili mir – bili su mirotvorci i ponizni glasnici Velikoga Kralja koji se utjelovio kao
dijete.
„I evo vam znaka: naći ćete novorođenče, povijeno gdje leži u jaslama.“
Veliki Kralj, Bog i vladar svemira utjelovio se i rodio kao dijete. Iskustvo nam govori da je rođenje
djeteta najveća radost i da nema većega čuda nego kada na svijet dođe novi život. U vremenu
i društvu koje se kune u zaštitu života, društvu u kojem su toliki mladi ljudi željni potomstva, a ne mogu ga ostvariti što sigurno nije slučajno često se upravo na dijete gleda kao na jednu
opasnost koja ugrožava nečiju slobodu ili ga se doživljava kao na neželjenog gosta koje
donosi samo brigu. Nije stoga slučajno to da niti za Spasitelja nije bilo mjesta u svratištu. Čak
ne u kući, nego u svratištu. Božić nam tako poručuje da otvorimo svoje srce, svoj um i svoju
volju za život pisano malim slovom i za Život pisano velikim slovom, a što je sam Bog.
„Sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice.“
Kao posljednja, ali nipošto najmanje važna, stoji činjenica Utjelovljenja. Bog je postao
čovjekom. Možemo samo s udivljenjem promišljati o tom velikom otajstvu. Bog se sâm
odriče svoje božanske slave i postaje jedan od nas. Trebali bismo s ganućem razmišljati o tom
činu Božje ljubavi. Možemo kao usporedbu zamisliti čovjeka koji se utapa i spasioca koji
ostavlja svoju sigurnost, skače u more, dijeli sudbinu sa onim koji se utapa, ali na koncu
izvlači nesretnika na sigurno. Bog je svojim Utjelovljenjem učinio nešto slično. Stoga je
Božić divna prigoda da svom Spasitelju kažemo hvala i da ga vratimo u njegovo rođendansko
slavlje. Za Božić, on je slavljenik, ali i dar; prvi dar koji nije umotan u sjajni papir nego se
jednostavno daruje kao dijete, dijete Isus iz Betlehema. On je dar za cijelo čovječanstvo:
Obiteljima postaje još jedan i to najčasniji član, onima bez obitelji postaje njihova obitelj,
onima koji nemaju potomstvo postaje njihovo dijete, onima koji su usamljeni postaje prijatelj
i brat, onima koji su bolesni u tijelu i duši postaje lijek, onima koji su bez doma postaje dom,
onima koji su izvan domovine postaje suputnik, a svima nama radost i veselje. Prikladno je
završiti ovu poruku stihovima jedne stare hrvatske božićne pjesme: „Vesel’mo se braćo ovdje
zajedno, al’ veselje neka naše bude pravedno: svi se grijeha odrecimo i srdačno utecimo
Bogu svojemu“ – malomu Bogu, Djetetu, Božiću! Neka nam je svima sretan i blagoslovljen
Božić, Isusovo porođenje!
Josip Bulat, uprav. župe Ludina