Blagdan svog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, svečano je u nedjelju 12. veljače proslavila je župa Kutinska Slatina. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom o. Andrzejom Woskom, kutinskim dekanom Ivanom Benkovićem i župnim vikarom iz Kutine Rafaelom Mlinarom.
U homiliji biskup je poručio kako danas želimo u svjetlu Božje Riječi razmišljati o našem svetom Blaženiku i poput njega od Gospodina učiti kako nam valja živjeti i djelovati. „Mudri Sirah u prvom čitanju (Sir 15, 15-20) kaže: Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati. Ovo su istinite ali teške riječi za svakog čovjeka. Istinite jer je doista u slobodnoj volji svakome dano da izabere što će slijediti, tako da izgleda da je lako držati Božje zapovijedi. Samo treba htjeti! S druge strane to je veoma teško u okolnostima u kojima čovjek živi, gdje je sve protiv toga da se štuje i sluša Boga, gdje neprestano na nas navaljuju razni izazovi i ponude koje nas žele udaljiti od Boga. Ipak, treba imati na umu da je to izbor između života i smrti. Naime, tko bira Boga, taj bira života, a tko bira smrt, taj bira svoju propast“.
U nastavku biskup je poručio kako je naš blaženi Alojzije kao zagrebački je nadbiskup bio svjestan ozbiljnosti vremena u kojem je živio. „Postao je nadbiskup koadjutor 1934., a 1937. god. bio je nadbiskup, sa svega 39 godina života. Upravo su se tada podizale tri zlokobne ideologije koje su željele uništiti čovjeka jer su se odrekle Boga. Bile su to: nacizam, fašizam i komunizam. Nadbiskup je bio svjestan opasnosti te je puno govorio i poučavao narod želeći osobito mlade pripremiti na to da se odupru tim zavodnicima koji su doista prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata posijali puno zla u svijetu. Najprije pobili su milijune nevinih ljudi, a onda i otrovali duše u uvjerenju da nema Boga i da valja živjeti bez Boga. Čovjek se međutim može ostvariti kao sretno biće jedino s Bogom. I to je znao i toliko puta i sam osjetio zagrebački nadbiskup te je to i propovijedao. Ali ne samo da je nadbiskup Stepinac u toj poplavi tame i zla jasno propovijedao i tako učio ljude što je svjetlost, nego je tu svjetlost – Krista i donosio ljudima svojim djelima“.
Progovorivši o pročitanom Evanđelju po Mateju u kojem Isus govori svojim učenicima „Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko“, biskup je rekao kako u ovom odlomku Gospodin Isus nastupa kao vrhovni učitelj. On je iznad Zakona – Tore, on uči kao onaj koji ima vlast. „Gospodin ovu svoju pouku gradi na suprotstavljanju onome što je bilo rečeno starima i onome što on kaže: Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij!.. A ja vam kažem… Naš je dragi Blaženik mnogo puta propovijedao protiv ubijanja i progona što je zadesilo mnoge ljude u vrijeme rata. To je argumentirao time što je Bog sve ljude stvorio s jednakim dostojanstvom. Tako on jednom kaže da svaki čovjek, bio on uglađeni Europejac, crni Afrikanac ili Rom ima isto pravo govoriti Bogu: Oče naš! Bio je zgrožen rasnim zakonima i progonom pojedine rase. Protiv toga je grmio i zato je osudio i rušenje zagrebačke sinagoge i postojanje logora u Jasenovcu. No, ne samo ubijanje nego i sama mržnja i nazivanje bližnjega pogrdnim imenima, kaže Isus, zaslužuje kaznu jer svaki čovjek ima pravo na dobar glas i na poštovanje“.
Biskup je podsjetio i na kardinalove riječi o svojoj osudi od 4. prosinca 1959. godine, dva mjeseca prije smrti kada se osjećao slab i nemoćan, ali ga je jedino Gospodin krijepio da izdrži sve napade i nepravde. Zatim je podsjetio i kako Crkva uz crveno mučeništvo priznaje i tzv. bijelo mučeništvo, jer nije samo tjelesno mučenje uzrok smrti mučenika nego to može biti i psihičko mučenje, nijekanje istine i nepravedni postupak. „A za bl. Alojzija je dokazano također i da je i tjelesno ubijan, naime, po analizi ostataka poslije smrti u kojima se pronašla ogromna količina raznih otrovnih supstanci koje su višestruko nadilazile normalne granice. Molimo dragog Blaženika našeg biskupa i kardinala mučenika Alojzija da zagovara svoj dragi hrvatski narod koji danas nije u stanju rata u kojem je bio kad je on bio na čelu Katoličke Crkve u našem narodu, ali koji vodi borbu s mnogim ideologijama, s krivovjernim i posve praznovjernim čovjeka nedostojnim idejama koje zavode mnoge a osobito mlade ljude. Molimo bl. Alojzija i za mir u Europi i u svijetu. Posebno ga molimo da zagovara da u Ukrajini zavlada mir, gdje rat prijeti svjetskim sukobom i velikim patnjama za sav ljudski rod“, zaključio je biskup.
Na kraju mise biskupu i svima koji su se uključili u pripremu ovog slavlja, a posebno Zajednici „EHO“ koja je predvodila trodnevnu duhovnu obnovu zahvalio je župnik Wosko.
S. V.
Homilija na Stepinčevo u Kutinskoj Slatini 2023.Mons. Vlado Košić, biskup sisačkiDraga braćo i sestre, štovatelji blaženog Alojzija Stepinca!Želimo u svjetlu Božje Riječi razmišljati o našem svetom Blaženiku i poput njega od Gospodina učiti kako nam valja živjeti i djelovati.Mudri Sirah u prvom čitanju (Sir 15, 15-20) kaže: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati.“ Ovo su istinite ali teške riječi za svakog čovjeka. Istinite jer je doista u slobodnoj volji svakome dano da izabere što će slijediti, tako da izgleda da je lako držati Božje zapovijedi. Samo treba htjeti! S druge strane to je veoma teško u okolnostima u kojima čovjek živi, gdje je sve protiv toga da se štuje i sluša Boga, gdje neprestano na nas navaljuju razni izazovi i ponude koje nas žele udaljiti od Boga. Ipak, treba imati na umu da je to izbor između života i smrti. Naime, tko bira Boga, taj bira života, a tko bira smrt, taj bira svoju propast…Naš blaženi Alojzije kao zagrebački je nadbiskup bio svjestan ozbiljnosti vremena u kojem je živio. Postao je nadbiskup koadjutor 1934., a 1937. god. bio je nadbiskup, sa svega 39 godina života. Upravo su se tada podizale tri zlokobne ideologije koje su željele uništiti čovjeka jer su se odrekle Boga. Bile su to: nacizam, fašizam i komunizam. Nadbiskup je bio svjestan opasnosti te je puno govorio i poučavao narod želeći osobito mlade pripremiti na to da se odupru tim zavodnicima koji su doista prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata posijali puno zla u svijetu. Najprije pobili su milijune nevinih ljudi, a onda i otrovali duše u uvjerenju da nema Boga i da valja živjeti bez Boga. Čovjek se međutim može ostvariti kao sretno biće jedino s Bogom. I to je znao i toliko puta i sam osjetio zagrebački nadbiskup te je to i propovijedao.Ali ne samo da je nadbiskup Stepinac u toj poplavi tame i zla jasno propovijedao i tako učio ljude što je svjetlost, nego je tu svjetlost – Krista i donosio ljudima svojim djelima.Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 2, 6-10) kaže: „Mudrost Božju, u otajstvu, sakrivenu… nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao.“ Da, to se odnosi upravo na te tri ideologije. No, mudrost koju mi kršćani navješćujemo je objava Isusa Krista: »Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube«. A nama to Bog objavi po Duhu.“U svetom Evanđelju po Mateju (Mt 5, 17-37) Isus govori svojim učenicima: „Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ U ovom odlomku Gospodin Isus nastupa kao vrhovni učitelj. On je iznad Zakona – Tore, on uči „kao onaj koji ima vlast“.Gospodin ovu svoju pouku gradi na suprotstavljanju onome što je bilo rečeno starima i onome što on kaže:„Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij!.. A ja vam kažem…“Naš je dragi Blaženik mnogo puta propovijedao protiv ubijanja i progona što je zadesilo mnoge ljude u vrijeme rata. To je argumentirao time što je Bog sve ljude stvorio s jednakim dostojanstvom. Tako on jednom kaže da svaki čovjek, bio on uglađeni Europejac, crni Afrikanac ili Rom ima isto pravo govoriti Bogu: Oče naš!Bio je zgrožen rasnim zakonima i progonom pojedine rase. Protiv toga je grmio i zato je osudio i rušenje zagrebačke sinagoge i postojanje logora u Jasenovcu. No, ne samo ubijanje nego i sama mržnja i nazivanje bližnjega pogrdnim imenima, kaže Isus, zaslužuje kaznu jer svaki čovjek ima pravo na dobar glas i na poštovanje.Pomirenje o kojem također Gospodin govori potrebno je uvijek prije molitve i bogoštovlja, pa kada se prije prinošenja žrtve u Hramu sjetiš da taj brat „ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“Nadalje, Gospodin kaže: „Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljuba!’A ja vam kažem…“ Isus proglašava preljubom i sam pohodni pogled, i to jednako osuđuje jer nevjera se događa u srcu pa tek potom u tijelu. Zato treba biti nemilosrdan prema samom sebi i svojim zlim prohtjevima:„Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.“Još Gospodin govori o neprihvatljivosti rastave, jer premda je rečeno također: „Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu“, Gospodin kaže: „Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub.“ Na kraju ovog govora ima još jedno ‘rečeno je starima’: „Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! … Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!‘ Što je više od toga, od Zloga je.“ Naime, i on sam bio je od riječi, tako da sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima kaže: „Sin Božji, Isus Krist, koga mi – ja i Silvan i Timotej – vama navijestismo nije bio “Da!” i “Ne!” nego u njemu bijaše “Da!“ (2 Kor 1,19)To trebamo i mi nasljedovati. A u tome nam može biti primjer upravo bl. Alojzije Stepinac. Njegovo je propovijedanje i njegovo zauzimanje za pravednost bilo uvijek jasno i nedvosmisleno: on je javno uzimao u obranu pravo Židova da žive i rade zajedno s drugima, protestirao je protiv žute zvijezde koju su morali nositi, pisao je protiv rasnih zakona ministru Artukoviću i tražio je da se to promijeni… nije se bojao za sebe već je hrabro zastupao Božja vječna načela. I u odnosu na pravoslavne bio je njihov branitelj, onaj koji je zastupao pravo na njihovu vjeru i naciju, nije se mirio kada su osuđivani i stradavali ljudi samo zato što su jedne određene nacije ili vjere. Uvijek je na prvom mjestu gledao čovjeka i štitio ga. On kaže župniku Josipu Vranekoviću u krašićkom pritvoru sjećajući se kozaračke siročadi: „Mi smo zaštitili 7.000 te djece, što nam je bila i dužnost, a oni govore da smo ih ubijali!“ (Dnevnik, 240)O svojoj osudi nadbiskup Alojzije Stepinac napisao je 4.12.1959. ovo: „Ja sam po Vrhovnom narodnom sudu NRH 11.10.1946. osuđen na 16 godina prisilnog rada, stvarno na tamnicu u Lepoglavi, a danas na internaciju u Krašić. Ta osuda bila je juridičko umorstvo nevina čovjeka, kao što je to shvatio sav civilizirani svijet. To je otvoreno priznala nekolicina prvaka FNRJ profesoru Ivanu Meštroviću, kad su ga došli posjetiti u Americi. Imena on zna. Posljedica te osude, nad kojom se skandalizirao sav civilizirani svijet, bila je da je moj fizički život u roku od ovih trinaest godina, što ih provodim u zatvoru i internaciji, dospio na rub groba. Inozemni i domaći liječnici učinili su što su mogli. Ja sam sada katolički biskup već dvadeset i šestu godinu. Nikada se o državu kao takvu ogriješio nisam, ni ovu, ni bivšu. Ali nisam nikada smatrao niti smatram državom bilo koju političku stranku, zvala se KPJ, SZS, HSSS ili koja druga. Ako se dakle borim protiv njezine ideologije, za koju sam uvjeren da je skroz kriva, zar je to borba protiv države? Kad mene nakon tolikih krvavih nepravdi i nasilja želi učiti raznim ispitivanjima u stvari za koje nikada ne ću priznati bilo kakve krivice. Zar vam nije dosta da su vaši stanoviti prvaci javno priznali prof. Meštroviću da nisu imali NIKAKVE PODLOGE za proces protiv mene, a proces je ipak proveden i njegove posljedice znače praktički moju smrt. Zato vam kažem: ja sam čovjek s obadvjema nogama u grobu, samo što se nisam srušio. Jer sam teški bolesnik.Kad ste me svojim nečovječnim postupkom prema meni u ovom dugom nizu godina izazvali da progovorim, neka mi se ne zamjeri jer i Latinac već kaže: Sunt serti denique fines – Svemu dođe jednom kraj.“ Ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršit ću ju do kraja: do kraja bez trunka mržnje i osvete prema kome, ali i bez straha bilo pred kim.“To je blaženi Kardinal rekao dva mjeseca prije svoje smrti kad se osjećao slab i nemoćan, ali ga je jedino Gospodin krijepio da izdrži sve napade i nepravde.Crkva uz crveno mučeništvo priznaje i tzv. bijelo mučeništvo, jer nije samo tjelesno mučenje uzrok smrti mučenika nego to može biti i psihičko mučenje, nijekanje istine i nepravedni postupak. A za bl. Alojzija je dokazano također i da je i tjelesno ubijan, naime, po analizi ostataka poslije smrti u kojima se pronašla ogromna količina raznih otrovnih supstanci koje su višestruko nadilazile normalne granice.Molimo dragog Blaženika našeg biskupa i kardinala mučenika Alojzija da zagovara svoj dragi hrvatski narod koji danas nije u stanju rata u kojem je bio kad je on bio na čelu Katoličke Crkve u našem narodu, ali koji vodi borbu s mnogim ideologijama, s krivovjernim i posve praznovjernim čovjeka nedostojnim idejama koje zavode mnoge a osobito mlade ljude.Molimo bl. Alojzija i za mir u Europi i u svijetu. Posebno ga molimo da zagovara da u Ukrajini zavlada mir, gdje rat prijeti svjetskim sukobom i velikim patnjama za sav ljudski rod.„Bez Boga nema nama budućnosti!“ – znao je govoriti naš sveti Blaženik.A danas mnogi odbacuju Boga. I u našem narodu, i toliki u čitavom svijetu. Daju se voditi svojim niskim strastima, pohlepom i sebičnošću, nesposobni zauzdati svoje nagone te se valjaju u blatu svojih poroka, ali ne samo da sami propadaju već sa sobom povlače i svoje bližnje.Poslanica Hebrejima kaže: „Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru.“ (Hb 13,7). Tako i mi gledamo na djelo, život i zemaljski kraj našeg velikana i blaženika nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca.On je tog dana, 10. veljače 1960. zatražio bolesničko pomazanje, ispovijed i svetu pričest. Sestre su plakale a on ih je opominjao: „Što plačete? Za kršćanina nema veće sreće nego li su svi ovi sveti sakramenti… U ruke Božje i čega se onda imamo bojati!“Župnik Vraneković zapisao je u Dnevniku: „Točno u 14 sati tog 10. veljače zatražio je da mu donesu njegovu svijeću. Kad sam mu prinio svijeću, pogledao ju je, snažno upravo stisnuo u ruku. ‘Fiat voluntas Tua!’, bila je zadnja riječ što smo je od njega čuli.“Nije li baš lijepa i sveta bila ta smrt? Naš je Blaženik bio spreman, dapače radovao se susretu u nebu. „Neka bude volja Tvoja“, posljednje su njegove riječi, kao njegova posljednja volja i za sve nas preporuka.Molimo Blaženikov zagovor i nasljedujmo njegov primjer. Amen.
