U kutinskoj Knjižnici i čitaonici predstavljena je nova knjiga kutinske etnologinje i muzejske savjetnice, Slavice Moslavac pod nazivom „Tradicija i umjetnost“.
„Jedna je to u nizu knjiga autorice koja svojim djelima nastoji sačuvati baštinu moslavačkog kraja, ali i cijele Posavine, Banovine, pa i Bilogore, čiju tradiciju godinama proučava“, kazala je uvodno moderatorica promocije, ravnateljica knjižnice Suzana Pomper.
Knjiga „Tradicija i umjetnost/tkanje, vezovi, boje i ornamenti“ uvodi čitatelje u spoj tradicije i umjetnosti koja je sve prisutnija u našoj svakodnevici. Knjiga na 104 strane fotografijama i riječju predstavlja umješnost tkalja, te skladnost boja i ornamenata na tradicijskom ukrašavanju tekstila u raznim prilikama na prostorima Moslavine, Hrvatske Posavine, Banovine i Bilogore.
„Željela sam predstaviti jedan segment onoga što se može iskoristiti u suvremenom svijetu da bi po toj vrijednosti mi bili prepoznatljivi i kako bi se znalo da su to Hrvati, odnosno kraj iz kojega oni dolaze“, kazala je Slavica Moslavac. Autorica je istaknula kako su brojne udruge dosad pokušale raditi s tkaljama poput onih iz Osekova i Petrinje, nastojeći prilagoditi nasljeđe tradicijskog ruha s modernim vremenom, jer će to nasljeđe s vremenom nestati. Modni dizajneri također su nastojali iskoristiti motive, upotrebljavajući samo neke od segmenata, a za područje o kojemu govorimo, centralnoj Hrvatskoj, karakteristična je ruža. Ona se razlikuje od područja do područja – istaknuto je na jučerašnjoj promociji knjige koja je održana u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama. Nažalost, promociji nije prisustvovala najavljena Božica Brkan, ugledna književnica i novinarka koja godinama prati rad Slavice Moslavac.
U glazbenom dijelu programa sudjelovao je ženski vokalni ansambl Rusalke koje predvodi sama autorica, a koje pjevaju tradicijske pjesme.
„Neosporno je da su utjecaji građanske odjeće u tradicijskom odijevanju učinili svoje, postepeno je sve više istiskujući i naposljetku, pojava dostupnije industrijski proizvedene odjeće u potpunosti je iz svakodnevne upotrebe zamijenila tradicionalnu nošnju (oko 60-ih godina prošlog stoljeća), te se ona na selu nosi još samo u posebnim prilikama. Naravno, odmah po smiraju, pojavila se težnja za tradicijskim motivima i modni su dizajneri nastojali upotrebom, kompletnih nošnji, njihovih pojedinih dijelova ili motiva, osuvremeniti ovaj nadasve vrijedan narodni izričaj.
Kao vrijedan izvor inspiracije, mogućnosti za korištenjem u suvremenom modnom izričaju zaista neograničene, a ako promatramo upotrebu tradicionalnih elemenata u modernom dizajnu, proces je nešto teži i dugotrajniji i javlja se periodično, pod utjecajem modnih smjernica, koje su srećom sve više i češće sklonije tradicijskim vrijednostima i upotrebi etno-motiva. Način na koji se koristi tradicijska nošnja u suvremenom odijevanju, bilo u cjelini, reinterpretacijom ili upotrebom samo pojedinih motiva, još uvijek doživljava podvojena mišljena stručnjaka. Međutim ni smjernice koje bi eventualno omogućile stvaraocu pravilnu upotrebu istih, još uvijek ne postoje.
Narodna umjetnost počiva na tradiciji, kao umjetnost koja je u dugom vremenskom razdoblju vezana uz određeno naslijeđe i koja se preobražavala i prilagođavala na specifičan način društvenim i običajnim mijenama i pri tome iskazuje veliku sposobnost otvorenosti različitim utjecajima, preoblikujući i kreirajući vlastiti svijet simbola i značenja. Narodno ruho i njihovo ukrašavanje predstavljaju pučku likovnu umjetnost, pa kao takvu i značajan dio ukupne kulturne baštine. Iako ju se ponekad nekritički idealizira, ipak stoji činjenica da još uvijek nije dovoljno istražena i znanstveno valorizirana niti su određeni njeni estetski i društveni ,,dometi”, ne samo u kulturnom nasljeđu, nego i u suvremenoj kulturi i umjetnosti.“