U dvorani Visoke poslovne škole Libertas u Sportskom centru u Kutini predstavljena je knjiga novinara i publiciste Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“. Predstavljanje je organiziralo društvo ratnih veterana „Hrvatski domobran“ iz Kutine.
U uvodnim napomena je istaknuto da se Vukić proučavanju jasenovačkog logora posvetio iz obiteljskih razloga. Naime, njegova obitelj po očevoj strani je iz sela Gradina Donja, na desnoj obali Save kod Jasenovca te je 1942. nakon bitke na Kozari završila u jasenovačkom logoru. Poslije su kao i mnoge druge obitelji zbrinuti po slavonskim selima. Vukićeva je obitelj dospjela u Pakračku Poljanu gdje je i ostala. Igor Vukić je u Pakračkoj Poljani završio osnovnu školu dok je srednju pohađao u Kutini. Nakon studija na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, bio je novinar u nekoliko dnevnih i tjednih novina. Naposljetku se odlučio za istraživanje prošlosti Jasenovca.
Knjiga „Radni logor Jasenovac“ nastala je nakon višegodišnjeg istraživanja u Hrvatskom državnom arhivu te na osnovu proučavanja literature i razgovora s preživjelim logorašima. Nakon objavljivanja i predstavljanja u javnosti izazvala je brojne polemike, ali i osporavanja pojedinih povjesničara koji se ne slažu s Vukićevim tezama. Autor je zbog knjige doživio i niz grubih prozivki i prijetnji od pojedinih političara i javnih djelatnika.
„U javnosti je još od doba Jugoslavije vladalo uvjerenje da je dokumentacija o Jasenovcu još u ratu uništena i da se tu više nema što istraživati. Međutim, to nije istina. U državnom arhivu u Zagrebu, a i u lokalnim arhivima u Sisku, Požegi, Bjelovaru i drugdje, postoje bogati fondovi građe nastale u doba Nezavisne države Hrvatske, a još više dokumenata je nastalo nakon 1945. kada je Zemaljska komisija ispitivala preživjele logoraše,“ naglasio je Igor Vukić i dodao da se na osnovu tih dokumenata može rekonstruirati kako je logor nastao i kako je djelovao. Osim toga, pojedini povjesničari i istraživači tvrde da znatna dokumentacija o Jasenovcu postoji i u beogradskim arhivima.
„Na osnovu iskaza logoraša, od kojih su neki više godina radili u logoru, doznajemo da je tu radila ciglana, lančara, kožara, dvije električne centrale, pilana, mlin, tvornica tjestenine i niz obrtničkih radionica pa i pogon za montiranje i popravak oružja. Logor je proizvodio hranu i bio važna logistička potpora vojsci NDH-a. Zbog toga je, pred kraj rata, bio meta bombardiranja savezničkih zrakoplova. Tvrdilo se da su ustaše u bijegu srušile logor u Jasenovcu i uništile dokumentaciju. Moje je uvjerenje da to nije istina te da je logor uništen u bombardiranju. Naime, ustaše su isto tako bježale iz Stare Gradiške, Lepoglave i iz niz drugih zatvorskih i vojnih objekata pa ih nisu uništavali.
Vukićeva je glavna teza u knjizi da je Jasenovac bio prvenstveno radni logor za razliku od velikih njemačkih logora za masovno ubijanje ljudi. Brojni transporti Židova i Roma iz Hrvatske, baš kao i iz drugih europskih zemalja koje su bile pod njemačkom okupacijom, završavali su u tim velikim logorima, tvrdi Vukić i naglašava da su iz Jasenovca, posebice pred kraj rata, brojni transporti logoraša otpremani i prema radnim logorima u Njemačkoj i Austriji. Postoje, naime, iskazi brojnih logoraša koji su radili u tvornicama diljem Europe pa sve do Norveške.
„Najveća i najgnjusnija laž o Jasenovcu je da je u njemu ubijeno oko 20 tisuća kozaračke djece. U izjavama preživjelih logoraša ne spominju se ta djeca, osim manjih grupa koje su se u logoru školovale za obrtnička zanimanja. Djeca su nakon bitke na Kozari zbrinjavana putem Caritasa i Crvenog križa, a uz potporu državnih vlasti, u domovima u Zagrebu, Jastrebarskom, Sisku i drugdje. Istina je da je mnogo djece zbog bolesti, iznemoglosti i izgladnjenosti umrlo“, istaknuo je Vukić.
„Zbog poplave u logoru i loših higijenskih uvjeta razboljelo se i umrlo podosta logoraša pa čak i svećenik Zvonimir Brekalo koji im je davao bolesnička pomazanja. U Jasenovcu su postojale dvije bolnice, jedna u logoru, druga u mjestu. U njima su radili brojni liječnici, pretežito Židovi. Postoje njihovi iskazi i knjige o tome kako su suzbijali razne epidemije,“ objasnio je Vukić i dodao da i to demantira tezu o jasenovačkom logoru smrti gdje su logoraši dovođeni samo radi ubijanja.
U Radnom logoru Jasenovac vladali su vrlo strogi uvjeti pa postoje dokumenti o strijeljanju i vješanju pojedinih grupa logoraša kao znak odmazde zbog bježanja iz logora i sukoba s ustašama. Osim toga, u logoru su strijeljani i pripadnici ustaških postrojbi zbog vojne nediscipline, krađe, šverca i drugih razloga, pojasnio je Vukić i najavio drugo dopunjeno i prošireno izdanje knjige. (I.G.)
