VIDEO: Promocija knjige Katarine Budić u K.D. Vatroslava Lisinskog
Zapisi za poslije, knjiga Katarina Budić promovirana je u maloj dvorani K.D. Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Lions club Popovača u suradnji sa Lions clubom Kontesa Nera iz Zagreba tom su prigodom organizirali i Humanitarnu večer sa koncertom kojeg su izvele: Antonella Malis – sopran, Petromila Jakas – violina, Tamara Jurkić Sviben – glasovir, Marijana Komljenović – glasovir i Karlovački klavirski trio.
Prihod sa ove humanitarne večeri i od prodaje knjige namijenjen je potpori radu SVE za NJU Udruga žena oboljelih od raka i Institutu za tumore. “Sretni smo što Lions club Popovača koji okuplja članove iz Kutine i Popovače na ovaj način može promovirati autoricu iz Kutine i na ovaj način podržati sve žene. Zato zahvaljujemo svima koji su dali svoj prilog za potporu ženama te sudionicima programa i Lions clubu Kontesa Nera iz Zagreba.”, rekla je Radmila Pavličić, predsjednica Lions cluba Popovača.
Knjiga “Zapisi za poslije” namijenjena je svim ženama oboljelima od raka dojke, njihovim obiteljima, prijateljima, poznanicima i liječnicima.
“Imam rak”, rečenica koju ne želimo ni izgovoriti, ni čuti. Izaziva strah, a ponavlja se sve češće. I što tada? Ignorirati ili prihvatiti i boriti se? Katarina Budić se borila i izborila. Ova knjiga nije od onih popularnih knjiga samopoći. Ona je puno više od toga.”, rekla je Anđa Marić, ravnateljica i glavna urednica Medicinske naklade koja je izdala knjigu kutinske knjižničarke iz Knjižnice i čitaonica Kutina.
Sara, mlada žena oboljela od raka dojke, nakon operacije odluči pisati o bolesti i oboljelim ženama. Na nagovor Jule, žene s istom bolešću koju je upoznala u bolnici, odlazi u njeno selo na oporavak u staru drvenu kuću. Mjesto na koje je došla je mjesto iz njezina sna koji se često ponavlja. Sara upoznaje staru kuću, ljude i običaje sela, bolesne i zdrave žene i polako otkriva vezu svoje obitelji s mjestom na kojem se našla. Prošlost i sadašnjost isprepliću se u priči o bolesti, ozdravljenju, podršci bližnjih, ljubavi, prijateljstvu, baštini, potrazi za korijenima i vječnoj borbi sa samim sobom i svojim strahovima. I kad liječenje završi, moramo krenuti dalje, obogaćeni novim iskustvima, susretima, prijateljstvima. Ukratko je prepričala sadržaj knjige Sonja Šarunić, voditeljica predstavljanja knjige Katarine Budić.
Daša Poredoš Lavor, recenzentica knjige istaknula je kako ovo nije knjiga namijenjena samo ženama nego i muškarcima. Zato, jer muškarci mogu puno toga spoznati o ženama, a knjiga govori da su žene snažne i pobjednice.
Kako poslije? Odgovor je možda u ovoj knjizi koja nudi zapise za poslije, svima.
Čini nam se da bolest dođe iznenada, ali ona je s nama puno prije liječničke dijagnoze. Opaka i tiha čeka trenutke slabosti. Mi jurimo kroz život opterećeni poslovima, svojim i tuđim htijenjima i zahtjevima nesvjesni njezinog prisustva. Moramo još ovo napraviti, možemo mi sve, mi smo snažne žene. Jesmo li?, zapitala je sebe i posjetitelje na predstavljanju knjige autorica Katarina Budić i ponudila odgovore u knjizi koja će uskoro biti promovirana i u Kutini, u Knjižnici i čitaonici.
Koliko snage možemo dijeliti? Dajemo sve od sebe, a što ostavljamo sebi? A ona čeka. Sad je već sigurna da nas ima. I odjednom, kvržica! Ja sam svoju otkrila pod tušem. Još jučer je nije bilo na tome mjestu, a danas je tu. Imala sam četrdeset godina, obitelj (supruga i devetogodišnju kćerku) i nešto stariju prijateljicu Miru kojoj su završile kemoterapije. Nisam joj rekla. To sigurno nije to. Ne može se samo tako stvoriti kvržica. Sigurno je nešto drugo. Ali nije bilo.
Prije osamnaest godina probudila sam se u bolesničkoj sobi Klinike za tumore bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se ne zaboravljaju. Nikada. Ali život se nastavlja s vama ili bez vas. Kroz bolnički prozor gledala sam stabla s kojih otpada lišće, jesensko nebo, ljude, automobile, život. Sve je bilo isto, osim mene. Moje tijelo s velikim ožiljkom činilo mi se stranim. Bila sam ljuta na njega, iznevjerilo me, a zapravo sam ja njega godinama ignorirala. Nisam obraćala pažnju na sitne znakove upozorenja. Samo sam hrlila naprijed. Nisam stala, poslušala… i eto me sad. Dani provedeni u bolnici, suživot s drugima iste ili slične sudbine, mirisi, zvukovi, glasovi liječnika i medicinskih sestara postali su moja sigurna oaza.
Nekako sam osjećala da mi se više ništa loše ne može dogoditi. Tu se brinu o meni ljudi koji znaju svoj posao i rade ga dobro, jako dobro. Gospođe Ruža i Katica, moje „cimerice“, postale su tih dana najintimnije prijateljice. Tako je to u bolnici. Šalile smo se, smijale i čekale trenutak kad liječnik poziva pacijenta na razgovor. I stigao je nalaz. Hormonski ovisan karcinom, nije agresivan, nije metastazirao, ne treba zračenje ni kemoterapija. Sretne vijesti javljala sam svima, suprugu, roditeljima, bratu, kolegicama na poslu, rodbini…
Otad je bilo još nekih bolesti, manje i više „ozbiljnih“. Iz svega sam izlazila misleći kako mi se najgore već dogodilo. Jednostavno, čovjek se na sve navikne. Suprug, moj najjači oslonac, trudio se ublažiti moju nelagodu i strahove. Ja sam za njega bila ona ista žena, čak smo imali svoje šifrirane šale. Nasmijavao me, podupirao, prihvaćao i volio. Sve ove godine poslije živjela sam sa svojim ožiljkom, strepila prije svake kontrole, razgovarala s bolesnim ženama na bolničkim hodnicima, tješila, plakala nad svojom i njihovim sudbinama. Izgubila sam prijateljicu Miru, roditelje i još neke drage ljude. Ostale su praznine, bolne i neiscjeljive i sjećanja. Nakon toliko godina očekivalo se od mene prihvaćanje takvog života, pa još sam dobro i prošla, živa sam. Jesam, i sretna sam zbog toga. Ali… onaj crvić sumnje neumorno podsjeća da nikad nije sigurno. I onda, nakon susreta s još jednom mladom bolesnom ženom, odluka je narasla tako velikom da ju više nisam mogla ignorirati, zapisat ću to, možda nekome pomogne. Tako je nastala knjiga „Zapisi za poslije“.
Godinu dana sam pisala, uglavnom vikendom, sve ponovo proživljavala, plakala, sjećala se svih koje sam izgubila i nekako osjećala da sam svojim riječima oživjela i svoje i njihove patnje, tuge, boli, ali i radosti. Kad je sve bilo napisano, valjalo je naći izdavača. Ja jesam knjižničarka i znam kako će, nekome tko je nepoznat, teško izdati knjigu „besplatno“, a ja sam još htjela da knjiga „ide humanitarno“. Slijedila su propitkivanja, istraživanja, razgovori i dogovori kako se odreći honorara i dio od prodaje darovati udruzi SVE za NJU. Nisam odustajala u bolesti pa neću ni od knjige. Živa sam, napisala sam nešto što bi moglo pomoći drugima, dobila krasnu recenziju dr. sc. Daše Poredoš Lavor i ohrabrujući odgovor gospođe Anđe Raič, urednice u Medicinskoj nakladi. Prihvatila je moj rukopis i knjiga je tu.
Moja priča nije autobiografija, moje žene su izmišljene, ali njihova bolest i priče su stvarne, životne i svaka od njih ima dio moga iskustva. Progovorile su o mojim strahovima, strepnjama, nadanjima i uspomenama. Pišući proživjela sam ponovo osamnaest godina strepnje i sve emocije su se vratile. To je bila moja terapija. Ponosna sam i sretna.