VIDEO: Pozdravni govor p. Mariana Passerinia
Spomendan smrti sluge Božjega Bonifacija Ivana Pavletića obilježen je u nedjelju, 4. studenog u Kutini. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi BDM Snježne predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom preč. Dragutinom Papićem, članom Družbe sinova Bezgrješne o. Marianom Paserinijem, povjerenikom za pastoral mladih biskupije vlč. Ivanom Grbešićem i župnim vikarom o. Arturom Makarom.
Uz brojne okupljene župljane te hodočasnike iz Zbjegovače, rodnog mjesta brata Bonifacija, slavlju su nazočili i predstavnici braniteljskih udruga Grada Kutine koji su obilježili Dan branitelja grada.
Na početku sve okupljene pozdravio je p. Mariano zahvalivši biskupu na dolasku. Danas, braćo i sestre, Riječ Božja govori o ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao prvoj i najvažnijoj zapovijedi.
U homiliji podsjetivši na životni put sluge Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića, redovnika Družbe Sinova Bezgrješne koji je rođen u Zbjegovači i u ovoj crkvi 25. lipnja 1864. kršten, a preminuo na današnji dan, 4. studenoga 1897. sa svega 33 godine, biskup je rekao kao su brata Bonifacija svi poštovali, ali i još za života držali svecem. „Bilo je to prije svega zbog svoje požrtvovnosti u njegovanju bolesnika, zbog svoje pobožnosti i kao uzor mlađima koje je odgajao za redovništvo, zbog svoje poniznosti kojom se podlagao u svemu braći i osobito poglavaru ocu Montiju. Brat Bonifacije Ivan Pavletić koji je na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 2016., proglašen Slugom Božjim kad je i službeno pokrenut postupak da ga se proglasi blaženim, može i svojim životom i radom, i svojom blaženom smrću biti svima nama, a osobito mladima, primjer za nasljedovanje“.
Kao osobitu Bonifacijevu vrlinu biskup je izdvojio, danas tako rijetku, poniznost. „Brat Bonifacije u svemu se želio podložiti najprije Božjoj volji, a onda i volji svojih poglavara. Kada je jednom izabrao put redovničkog života, nije razmišljao o tome da se vrati u svijet, da odustane od tog puta, nego samo kako da bude što bolji redovnik. Danas je i to kod mladih u krizi: biraju jedno, pa sad drugo i teško se odlučuju za nešto za čitav život. To bih nazvao dosljednošću: biti dosljedan i vjeran svojoj odluci, i kad je to lijepo i lako, ali i onda kad je to teško i kad treba nositi križ i trpljenje. Osobito bih potaknuo sve vas, draga braćo i sestre u Kutini i ovom moslavačkom kraju, iz kojeg je ponikao naš dragi brat Bonifacije, da se molite njemu u zagovor, da mu se preporučate u svojim potrebama kako bi on za nas iz neba posredovao svojim zagovorom pred Bogom, da se također molite za to da on bude što prije proglašen blaženikom Svete Crkve jer će se tada moći širiti njegov zagovor i primjer za sve u našoj Biskupiji i Domovini“.
U nastavku biskup je ustvrdio kako nas danas Riječ Božja poziva upravo na to, što je živio Sluga Božji brat Bonifacije, ljubav prema Bogu i bližnjemu. Čuli smo u prvom čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona (Pnz 6, 2-6): ‘Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!’ To su bile riječi svakodnevne židovske molitve Šma Israel – slušaj, Izraele. To isto ponavlja Isus pismoznancu koji ga pita: ‘koja je zapovijed prvo od sviju’. U toj se molitvi najprije izriče da je Bog jedan i jedini. Potom se kaže da je on ‘Bog naš’ jer Izraelci su se smatrali njegovim, izabranim narodom. Ovdje se riječi ‘ljubi!’ ne odnose na osjećaj nego je to zapovijed. Ljubav se zapovijeda. O tome govori i Isus, s time što on tu zapovijed bezuvjetne ljubavi prema Bogu stavlja na istu razinu i s ljubavlju prema bližnjemu i prema samome sebi (Mk 12,28b-34). To znači da naš odnos prema Bogu, naša pobožnost, naše molitve i sav naš duhovni život, nije u protivnosti niti isključuje odnos prema čovjeku, bližnjemu, dapače! Koliko smo blizi ljudima, koliko volimo svoje bližnje i činimo im dobro, toliko smo bliži i Bogu jer se ljubav prema Bogu dokazuje upravo u ljubavi prema čovjeku, prema onoj: reci mi kakav si prema čovjeku, pa ću ti reći kakav si prema Bogu. Kada je pismoznanac dobro odgovorio Isusu na njegovu zapovijed ljubavi, izjednačujući ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu, Isus mu kaže: ‘Nisi daleko od kraljevstva Božjega’. Prvo je to potrebno shvatiti, a onda – činiti. Zapravo, činjenjem se shvaća i tko iskusi ljepotu ljubavi, dosegnuo ju je i u spoznaji. Spoznaja zapravo i nije čisto razumska, nego mora biti egzistencijalna, tj. zahvaćati čitav život, da bi bila prava i djelotvorna“, rekao je biskup pozvavši okupljene na molitvu za proglašenje Bonifacija blaženim, ali i molitvu Bonifaciju da nas po njegovom zagovoru Gospodin usliši u našim plemenitim nastojanjima.
Na kraju biskup je pozvao okupljene da nasljeduju brata Bonifacija. „Da i mi Boga ljubimo na prvom mjestu, te jednako svoje bližnje, čineći im dobro, osobito kad su bolesni ili u bilo kojoj drugoj potrebi. Neka nam je svima na prvom mjestu ljubav“, zaključio je biskup Košić.
Misno slavlje animirao je župni Mješoviti pjevački zbor „Dr. Gustav Baron“, a ljepoti slavlja pridonijeli su i bogoslovi koji su rodom iz ovoga kraja.
Nakon mise, okupljeni su se uputili do Bonifacijevog poprsja ispred župne crkve, gdje je o sluzi Božjem i Zakladi „Ivanova kuća“ progovorio g. Dragutin Pasarić. Tom prigodom okupljenima su predstavljene i skulpture Svete Obitelji izrađene iz vinove loze, rad petoro braće Pavletića: Zorana, Zdenka, Zdravka, Danijela i Marina iz Malina nedaleko Slavonskog Broda, a koje su oni poklonili Zakladi. Obilježavanje je zaključeno molitvom za proglašenjem blaženim brata Ivana Bonifacija Pavletića koju je predvodio biskup Košić. (S. V.)
PROPOVIJED BISKUPA VLADE KOŠIĆA
Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na spomendanu smrti sluge Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića
Kutina, crkva BDM Snježne, 4. studeni 2018.
Danas, braćo i sestre, Riječ Božja govori o ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao prvoj i najvažnijoj zapovijedi.
Ovaj smo tjedan proslavili blagdan Svih svetih i Dušni dan, a danas se sjećamo smrtnog dana Sluge Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića, redovnika Družbe Sinova Bezgrješne koji je rođen u Zbjegovači i u ovoj crkvi 25. lipnja 1864. kršten. On je na današnji dan, 4. studenoga 1897. blago u Gospodinu preminuo, napustivši ovaj svijet sa svega 33 godine. Bile su to i Isusove godine. Otišao je nebeskom Ocu nakon što je deset godina bio redovnik te se zarazio tuberkulozom dvoreći bolesnike u rimskoj bolnici.
Evo što o njemu, nakon njegova odlaska, kažu njegova subraća, redovnici koji su s njim živjeli i poznavali ga:
Brat Eligio Gaviglia napisao je: „Što se mene tiče, uvijek sam brata Bonifacija držao svecem.“
Generalni tajni družbe, brat Gerolamo Pezzini poslao je na dan njegove smrti braći u svim zajednicama obavijest gdje među ostalim piše: „Ukratko, on je bio uzor kreposti pa kako je živio tako je i umro.“
Otac Luigi Monti, utemeljitelj i poglavar Družbe, nalazio se baš tada u Saronnu, a generalni prokurator brat Ludovico Sali napisao je kako je otac veoma žalostan zbog gubitka brata Bonifacija te da se „čvrsto nada da se sada povećao broj naših zagovornika na nebu“.
Dr. Luigi Palozzi dao je lijepo svjedočanstvo o bratu Bonifaciju: „Za smrt brata Bonifacija Pavletića vjerujem da je nebo dobilo sveca. Dojam koji je ostavljao bio je: sređenost, poniznost, poslušnost, trajno proučavanje pravila svoga Instituta… Obolio je od tuberkuloze pluća i grla. U svojoj je bolesti puno trpio, ali s potpunom predanošću. Nikad od njega nisam čuo ni jednu riječ malodušnosti… Tako se taj ponizni brat, povučen do krajnosti, sa smiješkom na usnama približavao nebeskoj domovini.“
Na dan pokopa, 5. studenog 1897. na groblju Campo Verano, brat Angelo Proli, zamjenik magistra novaka, oprostio se od preminulog brata Bonifacija među ostalim i ovim riječima: „Ti koji sada u blještavilu vječnoga nebo zajedno s korovima serafina pjevaš pobjedničku pjesmu triput svetom Bogu, blagoslovi one koji su na ovoj zemlji pripadali skupini tvojih izabranih, svoje novake. Učini da taj blagoslov siđe na njih. Utješi ih, ojačaj ih i vodi da hrabro nastave slijediti primjer koji si im ostavio.“
Brat Bonifacije bio je naime od oca Montija imenovan magistrom novaka te je imao odgovornost za odgoj mladih redovnika budući da je sam bio uzoran redovnik i primjer mlađima.
Iz svega ovoga što sam naveo vidimo koliko su brata Bonifacija svi poštovali, ali i držali svecem. Bio je to prije svega zbog svoje požrtvovnosti u njegovanju bolesnika, zbog svoje pobožnosti i kao uzor mlađima koje je odgajao za redovništvo, zbog svoje poniznosti kojom se podlagao u svemu braći i osobito poglavaru ocu Montiju.
Brat Bonifacije Ivan Pavletić koji je od blagdana Gospe Fatimske, 13.svibnja 2016., proglašen Slugom Božjim kad je i službeno pokrenut postupak da ga se proglasi blaženim, može i svojim životom i radom, i svojom blaženom smrću biti svima nama, a osobito mladima, primjer za nasljedovanje.
Osobito bih izdvojio danas tako rijetku vrlinu – poniznost. Brat Bonifacije u svemu se želio podložiti najprije Božjoj volji, a onda i volji svojih poglavara. Kada je jednom izabrao put redovničkog života, nije razmišljao o tome da se vrati u svijet, da odustane od tog puta, nego samo kako da bude što bolji redovnik. Danas je i to kod mladih u krizi: biraju jedno, pa sad drugo i teško se odlučuju za nešto za čitav život. To bih nazvao dosljednošću: biti dosljedan i vjeran svojoj odluci, i kad je to lijepo i lako, ali i onda kad je to teško i kad treba nositi križ i trpljenje.
Osobito bih potaknuo sve vas, draga braćo i sestre u Kutini i ovom moslavačkom kraju, iz kojeg je ponikao naš dragi brat Bonifacije, da se molite njemu u zagovor, da mu se preporučate u svojim potrebama kako bi on za nas iz neba posredovao svojim zagovorom pred Bogom, da se također molite za to da on bude što prije proglašen blaženikom Svete Crkve jer će se tada moći širiti njegov zagovor i primjer za sve u našoj Biskupiji i Domovini. Već sam više puta rekao kako bih volio podići neku kapelu ili crkvu njemu u čast. No to nije moguće dok ne bude proglašen blaženim pa se zato molimo.
Danas nas Riječ Božja poziva upravo na to, što je živio Sluga Božji brat Bonifacije – ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Čuli smo u prvom čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona (Pnz 6, 2-6): „Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ To su bile riječi svakodnevne židovske molitve Šma Israel – slušaj, Izraele. To isto ponavlja Isus pismoznancu koji ga pita „koja je zapovijed prvo od sviju“. U toj se molitvi najprije izriče da je Bog jedan i jedini. Potom se kaže da je on „Bog naš“ jer Izraelci su se smatrali njegovim, izabranim narodom. Ovdje se riječi „ljubi!“ ne odnose na osjećaj nego je to zapovijed. Ljubav se zapovijeda. O tome govori i Isus, s time što on tu zapovijed bezuvjetne ljubavi prema Bogu stavlja na istu razinu i s ljubavlju prema bližnjemu i prema samome sebi (Mk 12,28b-34). To znači da naš odnos prema Bogu, naša pobožnost, naše molitve i sav naš duhovni život, nije u protivnosti niti isključuje odnos prema čovjeku, bližnjemu, dapače! Koliko smo blizi ljudima, koliko volimo svoje bližnje i činimo im dobro, toliko smo bliži i Bogu jer se ljubav prema Bogu dokazuje upravo u ljubavi prema čovjeku, prema onoj: reci mi kakav si prema čovjeku, pa ću ti reći kakav si prema Bogu.
Kada je pismoznanac dobro odgovorio Isusu na njegovu zapovijed ljubavi, izjednačujući ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu, Isus mu kaže: „Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“
Prvo je to potrebno shvatiti, a onda – činiti. Zapravo, činjenjem se shvaća i tko iskusi ljepotu ljubavi, dosegnuo ju je i u spoznaji. Spoznaja zapravo i nije čisto razumska, nego mora biti egzistencijalna, tj. zahvaćati čitav život, da bi bila prava i djelotvorna.
Molimo za proglašenje blaženim Sluge Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića!
Molimo se Sluzi Božjemu bratu Bonifaciju u svojim potrebama, da nas po njegovom zagovoru Gospodin usliši u našim plemenitim nastojanjima!
Nasljedujmo brata Bonifacija da i mi Boga ljubimo na prvom mjestu, te jednako svoje bližnje čineći im dobro, osobito kad su bolesni ili u bilo kojoj drugoj potrebi. Neka nam je svima na prvom mjestu ljubav.
Brat Bonifacije nije samo izvršavao ljubav prema Bogu i bližnjemu kako je Isus tražio – „kao prema samome sebi“, nego možemo reći da je on volio svoje bližnje i više negoli samoga sebe.
Sveti Pavao tako kaže da trebamo „druge smatrati višima od sebe“ (Filipljanima 2,3). To ne znači sebe ponižavati, već drugima služiti, umjesto da ih sudimo.
Papa Franjo u razmišljanju o ovim riječima svetoga Pavla je rekao:.
“Sveti Pavao stoga poziva Filipljanje da ništa ne čine poradi častohleplja ili suparništva; da se ne bore jedan protiv drugoga; čak da se ni ne pokazuju u javnosti, te da ne misle da su bolji od drugih. Ne događa se to samo u naše doba, nego dolazi iz davnine”, primijetio je papa Franjo.
“Koliko puta u svojim crkvenim ustanovama; u Crkvi, u župama, u zavodima, upravo to gledamo, zar ne? Suparništvo i častohleplje. Jasno je da ta dva crva nagrizaju snagu Crkve i slabe sklad i slogu. A što savjetuje Sveti Pavao? Neka svatko od vas, sa svom poniznošću druge smatra višima od sebe. Pavao je uistinu bio ponizan. On se smatra posljednjim, ‘nedostojan da ga se naziva apostolom’. Tako se osjećao: mislio je da su drugi veći od njega” ustvrdio Sveti Otac.
Tako se ponašao i brat Bonifacije. Ljubio je Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe, dapače i više negoli samoga sebe. Poput Spasitelja koji se žrtvovao za nas i naše spasenje, i on se u brizi za bolesne zarazio tuberkulozom, nije mislio na sebe, već se žrtvovao i tako je završio svoj zemaljski život, vjerujući da „onaj tko izgubi ovaj život, zadobit će ga na nebesima.“
Tu smo pozvani vidjeti tu razinu herojskih kreposti, koje su posjedovali sveci. Oni su po tome najizvrsniji članovi Crkve što su znali sebe zatomiti a na prvo mjesto staviti Boga i bližnje, pa i pod cijenu žrtve vlastitog života. Zato nam sjaje kao ideali, kako blistavi primjeri da ih nasljedujemo i da im se molimo.
Sluga Božji brate Bonifacije, moli za nas!
Amen.